HAIĐIN
Dejvid Dž. Lanu
NEKADA DAVNO...
U STAROM JAPANU, duboko u planinama nad jezerom koje je po pola godine bilo pokriveno ledom, gde su se nanosi snega gomilali kao cilindri na glavama umornih krava, gde je siva bljuzgavica punila jarke duž šogunovog krivudavog druma do većih mesta, u snežnoj zemlji gde se sneg otapao sve dok ga ne bi smenilo šaputavo zujanje ogromnih letnjih komaraca, u siromašnoj provinciji, ugnjetenoj zemlji gde su seljaci pokušavali da zaborave na porez na pirinač dodavajući jedan drugom sake, pevušeći i pareći se jedan za drugim u kazanima vrele vode što se dimila i bivala sve prljavija i crnja sa svakim koščatim, nagim telom kupača. Bilo je to ovde, u selu koje se nikada nije našlo na karti Zapada, a biće da nikada i neće, u maloj slamnatoj kolibi na brdu punom zasneženih borova. Nebeska zvezdana reka, Mlečni put, probijala se kroz crnilo neba, sipajući hladnu svetlost na stara, ispucala, počađavela vrata.
Pognut nad štapom, kretao se čovek sjajne ćele, velika trbuha, u čizmama koje su mu klizale po ledu. Nakon četrdeset godina lutanja brdima i dolinama, obilaženja provincija uzduž i popreko, besciljni skitnica, duša nošena vetrom, vratio se kući.
Sebe je zvao Šolja Čaja. To mu beše peronim. Ili, tačnije rečeno, bambusonim jer on nije imao pero. Bilo kako bilo, tako se potpisivao mrljavim kaligrafskim znacima na pirinčanom papiru debelih dnevnika krcatih epovima pisanim u jednom retku, u jednom dahu... jer Šolja Čaja je bio haiku pesnik.
Možda se pitate: Šta je haiku? Tu nastaje praznina koju nije lako popuniti. Da bismo to učinili, moramo izbliza posmatrati Šolju Čaja: kako srče čorbu od jezerskih puževa, kako mokri u cik-cak kroz zadnja vrata, ispisujući zagonetke na ranom jutarnjem ledu, kako gricka rezanca pri svetlosti samotne lampe u najdubljoj zimskoj osami.
Posmatraćemo. Slušaćemo. Možda ćemo naučiti.
back ©2000 by David G. LanoueAlso by David G. Lanoue...
Kobayashi Issa Archive